Organizacija vatrogastva u Hrvatskoj ima svoju pretpovijest koja se temelji na razvoju ukupne zaštite od požara i vatrogastva na području Hrvatske. Već i antički Rim u razdoblju prije Krista poznavao je organiziranu protupožarnu zaštitu, koja je najprije djelovala u postrojbama sastavljenim od robova, čiji je zadatak bio sprječavanje i gašenje požara u vilama i na imanjima rimskih patricija. Organizirano vatrogastvo na tlu današnje Hrvatske moguće je pratiti od 35. godine prije Krista, otkako je Oktavijan počeo osvajati Iliriju pa sve do propasti Zapadnorimskog carstva. Usporedo s razvojem zaštite od požara i vatrogasne organizacije, Rimljani su unapređivali i preventivne mjere zaštite koje su bile dijelom urbanističkih i građevinskih propisa. Organizaciju vatrogasne službe rimska uprava nastojala je uspostaviti i u svojim pokrajinama, pa i na području današnje Hrvatske. Značajan napredak u organiziranoj vatrogasnoj službi u starom Rimu bilježi se u doba rimskog cara Augusta (63. godina pr. Kr. Do 14. godine nove ere). Tada je August organizirao moćne vatrogasne postrojbe koje su se sastojale od sedam kohorti, što odgovara jačini sedam bojnih vatrogasaca. Podređeni jednom zapovjedniku, vatrogasci su bili stacionirani u pojedinim dijelovima grada u vatrogasnim vojarnama zvanim castra. Osnovna rimska vatrogasna postrojba poznavala je već i podjelu vatrogasaca po dužnostima. Istodobno su i rimski obrtnici organizirali radi vlastite obrane od požara, osnivanjem po djelatnostima i od svojih ljudi, udruženja dobrovoljnih vatrogasaca na cehovskoj osnovi. Prvi dobrovoljni cehovski vatrogasci bili su kovači, zlatari i drugi koji se u svojoj djelatnosti služe vatrom – ognjištem. Smatralo se da će u njih lakše buknuti požar nego, primjerice, u krojača. Dobrovoljno vatrogastvo Rima sačinjavala su četiri ceha (“collegium”): fabri (kovači, kamenoklesari, metalci), centonariji (krojači, tekstilci, kožari), dendrofori (tesari, kolari i druge drvne struke), tignariji (zidari i svi ostali u svezi s gradnjom kuća). Na čelu je bila društvena uprava s jednim od majstora (“magister”), a operativno- zapovjedničku djelatnost obnašao je “prefekt”. Prefekt je imao u svojim rukama cjelokupno tehničko rukovodstvo kako na požarištu, tako i kod izvođenja vježbi te je imao ista ovlaštenja kao i praefektus vigilium kod zvaničnih vatrogasaca. Takvo dobrovoljno vatrogastvo bilo je najrazvijenije tijekom II. i III. stoljeća, jer su tadašnji vladari pridavali veliku važnost toj organizaciji za mjesto i okolicu, te im povjeravali vršenje te službe u manjim mjestima. To potvrđuje i odluka cara Konstantina iz 315. godine u kojoj između ostaloga, stoji: “dentrofori u svim mjestima gdje djeluju, moraju se udružiti sa centonarima i fabrima, jer je nužno da se čim više ojačaju.”  Služba obrane od požara bila je organizirana i po ostalim rimskim gradovima, pa i na tlu današnje Hrvatske. Dobrovoljni vatrogasci u ono doba bili su u Osijeku, Sisku, Solinu, Puli, a možda i u Varaždinskim Toplicama, Sv. Martinu na Muri, Daruvaru i drugim rimskim mjestima. U Osijeku, a vjerojatno i u drugim središtima, bilo je i prvo udruženje – Mursijsko udruženje vatrogasaca sa zapovjednikom Titom Flavijem Martinom. Stanovništvo srednjovjekovnih gradova i naselja nastojalo se suprotstavljati požarnoj stihiji organizacijom ljudi za gašenje, preventivnim mjerama za sprječavanje požara, pa i propisima. Protupožarne su uredbe određivale način gradnje kuća, građevinske materijale za pokrivanje zgrada i potrebnu vatrogasnu opremu za gašenje.